Osjećaj gojaznosti vas može dovesti do gojaznosti

Sada, istraživači sa norveškog Univerziteta nauka i tehnologije (NTNU), otkrili su da tinejdžeri koji sebe smatraju gojaznim, imaju veće šanse da zaista budu gojazni.

"Smatrajući sebe gojaznim čak i kada to nisu, djeca normalne težine mogu izazvati to da kao odrasli zaista imaju prekomjernu težinu", kazao je Koenraad Cuypers, istraživač na norveškom Univerzitetu nauka i tehnologije.

Cuypers i njegove kolege iz Zavoda za javno zdravstvo i opću praksu na Medicinskom fakultetu, pregledali su podatke iz Nord-Trondelag zdravstvenog istraživanja, te ispitali probleme pretilosti iz novog ugla. Njihova prva studija je posmatrala odnost između percipirane i stvarne težine tinejdžera i mlađih odraslih ljudi paralelno.

Vječna borba za idealno tijelo

Mnogo je složenih razloga koji objašnjavaju zašto neke osobe, koje u tinejdžerskom dobu sebe smatraju gojaznim, čak iako to nisu, sa ovakvim stavom sebe mogu dovesti do stvarnih problema sa prekomjernom težinom u starijim godinama.

Jedno objašnjenje je psihosocijalni stres, koji može biti povezan sa skupljanjem masnoće u predjelu struka.

Prema tom scenariju, psihosocijalni stres se ogleda u stalnoj želji za dobijanjem idealne forme tijela, povezanoj sa konstantim viđenjem sebe kao preteške osobe i dugotrajno razmišljanje na ovaj način, može rezultirati stvarnim debljanjem.

"Drugo objašnjenje može biti to što mladi ljudi, koji sebe smatraju gojaznim, mijenjaju svoje navike u ishrani, preskačući obroke. Na primjer, naučnici su otrkili da preskakanje doručka može dovesti do gojaznosti", istiće Cuypers.

Osim toga, dijete često mogu biti kontraproduktivne, jer nakon završetka, tijelo nastoji vratiti težinu koju je imalo prije početka dijete. Naučnici su provjerili i da li fizička aktivnost pravi promjene u odnosu između percipirane i stvarne pretilosti. No, otkrili su da vježbe nisu mogle nadoknaditi negativan učinak osjećaja prekomjerne težine u mladoj dobi.

Veći BMI - veći opseg struka

Zdravsveno istraživanje Young-HUNT1, koje je provedeno u periodu između 1995. i 1997. godine, uključivalo je 1196 tinejdžera oba spola. Isti sudionici su kasnije učestvovali u Young-HUNT3 istraživanju, koje je provedeno u periodu između 2006. i 2008. godine, kada su imali od 24 do 30 godina.

Polovina učesnika u istraživanju i dalje su kao odrasle osobe imale normalnu težinu. Ali među onima koji su imali prekomjernu težinu, naučnisi su otkrili jasne razlike: Mjereno indeksom tjelesne mase (BMI), podaci su pokazali da 59 posto djevojaka, koje su kao tinejdžerke osjećale da imaju višak kilograma, postalo je u odrasloj dobi zaista gojazno.

S druge strane, ako bi se pogledali podaci do kojih su došli naučnici korištenjem opsega struka, kao mjere pretilosti, postotak tinejdžera koji su sebe smatrali gojaznima, a u odrasloj dobi zaista postali takvi, penje se na velikih 78 procenata.

Nasuprot tome, prema BMI indeksu, 31 posto djevojaka koje sebe nisu smatrale gojaznim, postalo je gojazno. Taj broj se sa metodom opsega struka zaustavio na 55 procenata.

Tinejdžeri normalne težine, koji su sebe smatrali predebelim u prvom HUNT istraživanju, na drugom ispitivanju su za razliku od onih koji su sebe smatrali dobro građenim, imali porast BMI inteksa za 0,88, dok je mjereno metodom opsega struka, ostvarena razlika od 3,46 centimetara.

Istraživanja su pokazala da su djevojke češće podložne pogrešnoj percepciji svoje težine od momaka: 22 posto djevojaka u odnosu na 9 posto momaka u prvom istraživanju se izjasnilo da su gojazni, iako to nije bio slučaj.

Objašnjenje za ovu razliku, može biti u medijskim kampanjama koje su češće usmjerene prema djevojkama, nego prema momcima: "Cure su izložene većem psihosocijalnom stresu, kako bi dostigle idealnu tjelesnu težinu", smatra Cuypers, te dodaje: "Društvo se mora odmaći od stalnog fokusiranja na težinu i umjesto toga, treba naglasiti zdrave prehrambene navike, kao što su redovni i raznovrsni odbroci, obavezan doručak i druge. Dobre navike spavanja su također prednost, kao i smanjenje prevoza do škole i povećanje rekreativnih aktivnosti", riječi su istraživača Cuypersa, čije bi ispunjenje, dovelo do poboljšanja cjelokupnog zdravlja, a također bi bilo pomoć mladima koji imaju premjernu težinu, a vjeruju da je ustvari njihova težina normalna.

Super modeli nisu savršeni ideal

Cuypers vjeruje da veza između percipirane i stvarne gojaznosti, nešto s čim se školski sistem i društvo u cjelini moraju pozabaviti, kako bi se prekinuo ovaj trend i smanjili problemi društva sa gojaznošću.

"Norme težine moraju biti promijenjene, tako da mladi ljudi imaju realniji pogled na ono što je normalno. U školi bi trebali razgovarati sa djecom o tome što su normalni tjelesni oblici i dokazati im da su tijela lijepa onakva kakva su. I na kraju, ali nikako najmanje važno, mediji moraju prestati naglašavati da je tijelo modela savršeni ideal", zaključio je Koenraad Cuypers.