Iako je teško odrediti kako su i gdje nastale palačinke, pouzdano se zna da su slične poslatice jeli stari Grci i Rimljani. Palačinke su i danas mnogima omiljena poslastica, a sve popularnije su i američke palačinke.
Kako i gdje su nastale palačinke?
Omiljena poslasticaOva poslastica je već stoljećima omiljena u mnogim kulturama. Palačinke se smatraju drevnom hranom, a riječ palačinka u spisima se pojavljuje 1430. godine.
Palačinke iz kamenog doba
Analize žitarica škroba pronađenih na 30000 godina starim alatima upućuju na to da su ljudi već u kamenom dobu pravili palačinke. Možda to nisu bile palačinke ukusa i izgleda kakvog su danas, ali ideja je ista, ravna, pržena poslastica. Upravo glavna karakteristika palačinke je da su one ravne.
Stari Grci su pravili poslasticu sličnu današnjim palačinkama koju su punili medom, stari Rimljani su također pravili poslasticu sličnu današnjim palačinkama, koja je opisana u Apiciusovoj kuharici. Srednjovjekovne palačinke bile su znatno teže od današnjih palačinki.
Palačinke kakve jedemo danas
Palačinke, kakve ih mi znamo danas, su "stvorene" u srednjovjekovnoj Evropi. Kroz historiju, sastojci za palačinke (najbolje brašno, kukuruz, krompir), pribor (antičko kamenje za pečenje, srednjovjekovna ognjišta, improvizovane tave koje su se koristili na logorskoj vatri, mikrotalasne pećnice) kao i "finalni proizvod" (tanke ili debele, slane ili slatke, prelivene puterom i sirupom ili nježno urolovane i posute voćem) su se prilagođavali raznim nacionalnim kuhinjama i lokalnim običajima.
Po legendi, savremene palačinke je smislio kuhar pape Gelazija, kad je 2. januara 492. godine u Vatikan došlo toliko hodočasnika da je ponestalo hrane, a našlo se samo jaja i brašna. Novootkrivena poslastica vrlo brzo je osvojila Evropu. Francuzi često jedu palačinke i rado se takmiče ko će uspjeti da okrene isprženu palačinku tako da je baci u vazduh i, naravno, opet uhvati u tavi.
Američke palačinke
U današnje su vrijeme jako popularne američke palačinke koje se od klasičnih razlikuju prvenstveno po debljini i veličini. Osim navedenog, razlika je i u smjesi, koja je znatno gušća od smjese za klasične palačinke te u prašku za pecivo koje se dodaje u smjesu kako bi se palačinke lijepo napuhale i imale spužvastu teksturu. Budući da je smjesa gušća, ne razlijeva se previše po tavi, i upravo se na taj način dobivaju male, okrugle, debele palačinke. Za razliku od klasičnih, tankih, prozračnih palačinki, američke su debele oko pola centimetra.
Odmah po pečenju na njih se stavlja komad maslaca koji se rastopi i time obogaćuju ove palačinke te one ostaju sočne, spužvaste i tope se u ustima. Slažu se jedna na drugu, a kada su sve gotove, prelijevaju se, najčešće javorovim sirupom. Javorov sirup može se zamijeniti medom, budući da često nije dostupan na našem tržištu. Postoje brojne varijacije na temu pa se tako ove palačinke mogu prelijevati i omiljenim otopljenim čokoladnim namazima, karamelom ili raznim voćnim sirupima.
Tajna uspjeha američkih palačinki je pečenje odnosno prženje na srednjoj vatri. Temperatura tave ne smije biti previsoka jer bi, zbog svoje debljine, palačinke iznutra ostale polusirove, a izvana bi mogle zagorjeti. Zbog svoje debljine, ove se palačinke peku duže u odnosu na klasične, što također čini razliku među njima.
Običaji vezani za palačinke
Uz palačinke se veže i praznoverje: na Novu godinu, na primjer, u ruci kojom bacate uvis i okrećete palačinke, držite novčić, pa ako novčić ne ispadne, cijele godine ćete imati novca
Uspješno bacanje palačinki veže se i uz proricanje: navodno je Napoleon prije svake bitke sam pržio i okretao palačinke. Ako bi mu koja ispala, osvajač je kretao u boj pun mračne strepnje. Kad je, pekući palačinke pod Moskvom, uspješno okrenuo četiri, a peta mu je pala na pod, posle poraza je mračno rekao: "To je ona peta palačinka"!