Adnan Gosto objavio kraj takmičarske karijere!

Uspješni takmičar i trener drugih takmičara i rekreativaca, već davno je prevazišao domaću i regionalnu scenu, te se kao naredni logičan korak u karijeri nametnuo proboj na svjetsku scenu. Svjestan šta to znači i kakva sve odricanja iziskuje da bi uopšte bio konkurentan među ljudima kojima je bodybuilding jedina stvar u životu i koji imaju mnogo jaču finansijsku pozadinu, dugo je razmišljao i na kraju odlučio da se prestaje baviti takmičarskim dijelom bodybuildinga.

Objavu koja je mnoge iznenadila, prenosimo u cijelosti:

"Pisao sam ranije jedan tekst "bodybuilding - mač sa dvije oštrice" i oni koji su bili dio toga ili pojedinci koji su samo i krenuli tim putem (poznajem ih par, pa..) znaju koliko gadan život to može da bude. Specifičan "sport" gdje se radi o uljepšavanju sebe, a pogotovo kad je riječ o nadmetanju sa drugima na bini onda taj pokušaj isticanja sebe u prvi red zna nekad i da udari u glavu. Jer, hej, ti moraš sam sebe vidjeti toliko dobrim da bi smatrao da možeš nadjačati sve ostale koji se pojave. Pa onda zna da proradi i ego, zna da proradi i ljubomora, zna da proradi inat pa da te tjera dalje nego što si sposoban da ideš, da ulazes više nego što možeš i radiš više nego što želiš, a nerijetko ponese i prepotentnost ako ti se posreći pa uspiješ nadjačati ostale samo zato jer nije došao niko dovoljno dobar, a ne zato što si ti toliko dobar...i eto ga, trip u glavi da si Bog.

Za 7 godina imao sam 6 jakih takmičarskih sezona i uglavnom po 4 takmičenja po sezoni. Vansezonski period se nije razlikovao od priprema, kad završim sa zadnjom binom u sezoni rad se nastavlja odmah uglavnom već nakon 2-3 dana jer kreću i pripreme za sljedeću godinu/sezonu...

A nisam bio rob onoga što radim koliko god je to ostalima djelovalo da jesam, bio sam jednostavno jako dobro organiziran i znao sam šta želim i radim povrh svega iskljucivo ono što volim.
Da sam postao dobar bilder, JESAM, POSTAO SAM, a nisam egocentrik, nego realan i rezultati potvrđuju.
Da sam zaboravljao nekad da riskiram možda i zdravlje, pa i više od toga, JESAM jer sam htio pod svaku cijenu to što sa zacrtao.
Ali da sam se gubio iz stvarnosti i zanosio, nisam nikad... inače bih danas bio daleko bolji bilder i otišao bih možda dosta dalje, ali je building uvijek bio primarna sporedna stvar u životu, nikad najvažnija i zato danas i jesam tu gdje jesam i kuckam ovo što kuckam.

Zavolio sam ovakav život, zavolio sam rad sa ljudima i da se ne lažemo, trenerstvo je posao, zbog same strasti se opet nikad toliko u to ne bih davao, ali dokazao sam se i kao trener takmičara, dokazao se kao mentor rekreativcima, edukator... Od 2012. godine spremio sam preko 50 takmičara, uzeli smo skupa preko 100 medalja od cega oko 50 % zlatnih samo:
( http://adnangosto.com/index.php/trenerski-uspjeh )
Razradio sam odličnu koncepciju kako raditi sa ljudima i raditi na sebi, ne zapostaviti nikoga i niti jedan segment života, dok nije došao trenutak gdje sam vidio da sve to skupa počinjem žrtvovati zarad nečega viseg za što vjerovatno i imam potencijal, ali ne i ambicije. A glavni i jedini motiv je satisfakcija.

Kako god, ne žalim ni za jednim danom koji sam uložio u sve ovo. Vidio sam puno, probao sam puno, naučio sam puno, radio sa ljudima sa kojim nikada nisam ni mislio da ću progovoriti u životu, a kamoli učiti od njih, plaćao sam nekoliko njih kako bih nadogradio znanje, otvorena su bila mnoga vrata, ali opet je bilo pitanje prioriteta.

Otvorena je bila i opcija da odem u Kuvajt, meka bodibildinga i da živim ono što bi mnogi jedva dočekali, ali to jednostavno nije život. XXX puta su mi rekli da bih mogao nekad da se nadmećem sa Perom, ali ruku na srce, nikad nisam ni imao šansu jer moje ambicije nisu nikad bile kao Perine, a Pero mi je jos 2013. na jednom takmičenju rekao "Ado, ja sam to odlučio i ja to hoću" i zato je napravio to što je napravio. Meni je jednostavno uvijek taj dio falio, jer nisam bio siguran da ću moći da brinem o sebi ako krenem tim putem (da ne shvati neko ovo pogrešno, ali to je jednostavno ta razlika između onih koji odu stepen više, profi sport je upravo to, da se daš čitav u to sto radiš i ne kažem da je to pogrešno, možda bih i ja isto postupio da su mi mogućnosti od starta bile drukčije).

I eto nas kod Pro Karte - Pro karta sama po sebi ne znači ništa, danas pogotvo jer ju je moguće dobiti daleko lakše nego je to je to nekad bilo. Pitanje je dal si spreman da živis kao jedan Pro.
Probao sam, vidio sam djelić toga, ali počeo sam da gubim sebe u svemu tome. Opet dobio sam priliku da radim sa Maurom i htio sam ispoštovati čovjeka i naučiti od njega a ujedno i sebe testirati da vidim koliko ću daleko ići, i išao sam jebiga. Ali ono što je došlo nakon sezone je jednostavno bilo previše. Open kategorija je rupa bez dna, bez limita u bilo čemu, pa izvolite. To ne znači da će Igor Jevtić dolaziti lakše do rezultata nego što bih ja... ali opet kažem, ono što Open zahtjeva to je za mene u ovom trenutku van svake pameti.

Da bih bio konkurentan na pro sceni, potrebno je da zanemarim sve oko sebe što sam i probao, izdržao 8 sedmica, socijalni život svedeš na minimum, privatni hmm.. ti si sam sebi privatni život, posao, pa to je recimo jedino još što uspiješ da donekle ispostuješ pod uslovom da taj dan nemaš dva trening na dan, jer u tom slučaju fokus je nula, vrijeme koje imaš na raspolaganju je nula, jer ne možeš otići ni na drugi trening ako nećeš odspavati i jesti na vrijeme, inače opet tratiš svoje vrijeme. A tek onda dark side bodibildinga i tempirani obroci koji padaju toliko često da imaš osjećaj da si upravo odnio tanjir od prethodnog obroka u sudoper, a sljedeći te već čeka na stolu.

Zato ljudi, ne zanosite se sa tim pro kartama. Kao što rekoh jedno ju je osvojiti, dijeli ih se doslovno na svakakvim takmičenjima i tačno možeš i birati gdje ćeš otići i uzeti je, ali jeste li spremni dalje onda raditi toliko da budete konkurentni na pro sceni, ako ni na amaterskoj niste bili neki baja koji je išao od Arnolda do Olimpije i tako u krug i odnosio medalje kući.
Imao sam ideju da ovaj dio mozda i malo drukčije izvedem, ali sam evo prije par dan opet bio na takmičenju kao trener i vidim da me jednostavno ponese nostalgija, pa bih sam da olakšam sebi.

Za sad se želim samo nastaviti razvijati kao trener... to ne znači da ću prestati trenirati, ne znači da ću biti van forme, ne znači čak ni da ću biti konstantno natural, ali neću biti obavezan da ne budem natural što mi se iskreno trenutno jako sviđa.
Rad sa ljudima ide dalje kao i do sada, a vremena za neke druge projekte ću imati i više!

Jednostavno se sad od ove tačke prestajem biti takmičar. Moguće i da ću se vratiti opet, ali za sad nemam iskreno ni želju jer od 2012. nisam imao konkretan predah od rada.
Meni je bodybuilding dao puno toga, izgradio je mene kao ličnost prije svega.

I jedino još na ovom mjestu želim da se zahvalim svima od srca na silnoj podršci, jer je**n je vjetar u leđa dobiti od toliko ljudi takav pozitivan feedback da jednostavno ne može da zafali motivacije nikad. Hvala što ste mi sve ovo učinili daleko značajnijim od prikupljanja medalja i pehara i hvala što se podupirali moj rad, koji svakako dalje nastavljam.

Hvala sponzorima koji su vidjeli korist u meni, bila je obostrana (ah da, na ovom mjestu savjet onima koji žele ili imaju sponzora - imati sponzora je obaveza, niko vama tu ne želi nešto pokloniti ili vas nagraditi, vi ste samo način da neko kroz vaš rad napravi posao, tako da nemojte misliti da je neko dužan da vama nešto daje, vrijedite samo onoliko koliko možete da doprinesete onome ko vas sponzorira, vaše medalje i pehari tu krc ne vrijede. Cijenite dobro sponzorstva koja imate, kakva god da su ili plaćajte iz svog džepa pa makar i te dvije kante proteina jer ako hoćete ipak nešto više, onda se dajte par godina u to što radite da biste vrijedili malo više).
I za kraj, hvala mojoj ekipi koja je uvijek bila uz mene, a neću vas nabrajati jer ću nekoga izostaviti iako vas znatno manje koji značite, nego na početku!

Idem raditi kardio", napisao je Adnan Gosto.