Dovoljno smo razumni da znamo kako mršavost ne može biti realno održiv ideal ljepote. Konfekcijski broj većine odraslih žena bliži jedroj 42-ki, nego manekenski krhkoj 34-ki. Usprkos tome, gotovo polovina žena (40%) upravo jest ili je nedavno odustala od provođenja neke dijete.
Zašto želimo biti mršavi?
Treba li nam to?
Nema ništa loše u očito iskonskoj želji za lijepim i njegovanim izgledom. Problematična je samo naša često iskrivljena slika o sebi. Kako i uvijek kad se previše trudimo oko forme, izgubimo na sadržaju (pritom ne mislimo na kilograme).
Uspjeh se (ne) mjeri u kilogramima
Za naše doba vrlo je simptomatična činjenica da je ideal ženske ljepote mutirao do tako ispijene slike kakvu utjelovljuju top-modeli na pistama visoke mode. Zanimljivo, što su žene uspješnije, žele biti mršavije
U doba kad je Naomi Wolf izdala svoj slavni "Mit o ljepoti", početkom 90-ih vladali su bombastični supermodeli kalibra jedne druge Naomi, Claudije i Cindy, na čije se ženstvene mjere (90x60x90) i vretenasta tijela danas vjerojatno ne bi blagonaklono gledalo na castinzima.
S obzirom na to da još uvijek snimaju reklamne kampanje i povremeno nose revije, očito su se prilagodile trendovima, u svojim četrdesetima tanje su nego na početku karijere. Navedeni manekenski trojac nije jedini koji se "morao" prilagoditi kako bi o(p)stao pod svjetlima reflektora.
Naomi Wolf u svome "Mit o ljepoti" među suvremenim ženama primjećuje indikativnu obrnuto recipročnu vezu: što smo uspješnije, želimo biti mršavije.
Kako su Oprah i druge zvijezde iz njezine kategorije tada bile na početku karijere, Wolfovoj nisu mogle poslužiti kao primjer novog, sve dominantnijeg trenda među samosvjesnim ženama: "Uspješna sam, volim svoj život i nikome se neću izvinjavati zbog svojih kilograma."
Zašto se izgladnjujemo?
Što o nama i našem društvu govori potreba da se izgladnjujemo do nevidljivosti?
"Danas je više žena koje imaju novca, moći i utjecaja nego ikad prije u historiji, ali u odnosu na vlastito tijelo vjerojatno se osjećamo gore nego naše "neoslobođene" bake", dijagnosticira Naomi Wolf.
Paradoksalno, primjećuje, kao da je naša želja za "širenjem" u akademskim, poslovnim i društveno-političkim sferama rezultirala obrnutom reakcijom na osobnom nivou tijela.
Idealna žena mora izgledati sve sitnije i krhkije. No može li takva, iscrpljena i vječno gladna, postići sve što je zacrtala u svom ambicioznom životnom planu?
Dvadesetak godina nakon Naomina Mita izloženi smo digitalnom tzunamiju fotošopiranih fotografija (procjenjuje se da nas tijekom sedmice bombardira više od pet hiljada takvih slika) zbog kojih bi se pokolebalo i samopouzdanje čelične Oprah.
Kako naše društvo i kultura sve više postaju podložni "vizualnom", tako raste pritisak na sve, mlade i stare, na učenicu i njenu direktoricu da se počnu identificirati sa svojim izgledom.
Ako izgledam dobro po kriterijima fotošopiranog društva, valjda se i osjećam dobro. Samo što se ne osjećam, jedva stojim na nogama i ugrožavam sebi zdravlje zbog čudovišnog ideala prema kojem se konfekcijska veličina 34 povezuje sa samokontrolom, a svi ostali brojevi doživljavaju se kao fizički dokaz neuspjeha.
