Kavazović: Uvijek sam bila zainteresirana za sport koji mi je već odavno postao način života

Kako kaže, u „slobodno vrijeme“ se sprema za ispite, poslije toga se iz hobija s ekipom iz „HPD Prenj“ penje po obroncima Prenja i Čvrsnice a u Mostaru u kojem živi bavi se i fitnesom na kojem je trenerica na privatnim i grupnim treninzima. Studentica je četvrte godine Sporta i Zdravlja na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. U trčanje se zaljubila kada je kao učenica srednje škole počela trenirati rukomet. Kaže da je još nisu zvali za izbore za Miss sporta, no uvjereni smo, pitanje je vremena kada će se Jasmina naći i tamo, a u prilog toj tvrdnji dovoljno je pogledati njene fotografije.

Za početak nas je zanimalo kako je došlo do ovog spoja, do ljubavi prema trčanju?

Sve je počelo još u srednjoj školi kada sam trenirala rukomet koji mi nije bio dovoljan i htjela sam tome dodati još nešto. Imala sam, hm, ajmo reći i problem s viškom kilograma koji nije bio baš problem, ali je meni vizualno jako smetalo i tako je to počelo. Poslije škole su svi išli u kafiće, a ja u teretanu ili na trčanje. Kombinirala sam jedno s drugim, a navečer išla na treninge rukometa. Imala sam veliku ljubav i prema jednom i prema drugom, ali kad sam krenula na fakultet i kako je vrijeme išlo, nekako se sve posložilo tako da trčanje izbije u prvi plan.

Za sebe kažeš da si rekreativka, a tvoji rezultati govore drukčije. U čemu je tajna?

Čim krenem na utrku počinju pitanja tipa za koliko želim završiti utrku i koje vrijeme želim da istrčim. Svima kažem samo da me puste da krenem i da vidim kako se osjećam. Nemam svog trenera, niti klub, treniram potpuno sama. Dosta sam napredovala u odnosu na prošlu godinu, pojačala intezitet treninga, promijenila ishranu a i psihički sam dosta stabilnija i posvećenija što odmah rezultira i boljim vremenima na utrkama.

Oprobala si se u trail utrkama. Možeš li čitateljima body.ba portala malo pobliže objasniti što su to trail utrke?

To su brdske utrke, tačnije, utrke po brdima i planinama. Trke s tehnički jako zahtjevnim terenom uz puno uspona i padova i puno je dionica koje se ne mogu pretrčati, već se mora malo i hodati i penjati. Tu sam krenula s ekipom iz Mostara iz HPD Prenj i zaljubila se u trail koji je puno zanimljiviji od maratona, koji traži puno više razmišljanja i psihičke i tjelesne pripreme. Prvi put kad sam otišla s njima na Planinicu uvjeti za trail bili su skoro nemogući, ali baš to mi se neopisivo svidjelo. Prva trail utrka bila mi je na Kozari i u prva tri kilometra utrke rušio mi se svijet. Toliko su mi gorjele noge da sam sebi ponavljala kako ovo nije za mene no onda sam se opustila i počela prestizati takmičare dosta iskusnije od sebe da bi pola utrke na kraju provela s curom koja je u ovom sportu dugo godina i na kraju uspjela slaviti ispred nje osvojivši prvo mjesto u ženskoj konkurenciji. Poslije je sve bilo lakše, sada sam najviše u trailu, malo više nego u polumaratonu i maratonu“. Istrčala sam dosad dva maratona i pet trail utrka.

Kako se pripremaš pred ovako zahtjevne utrke?

Uporedo s treningom trčanja dosta je bitan trening u teretani jer koliko je bitno trčanje i sprema, toliko je bitna i snaga posebno u trail trčanju. U utrci s puno uspona i tehnički zahtjevnim terenima dominira snaga tako da kombiniram treninge snage i trčanja a tjedno znam imati i 7-8 treninga.

Spomenula si promjenu prehrane, na čemu sada baziraš svoju ishranu?

Bitno je da je hrana čista, da nema junk hrane koju ja sebi dopustim jednom tjedno. Kad treniram i kad se natječem obavezno izbjegavam teške ugljikohidrate i šećere, puno lakše trčim bez toga u organizmu. Ishrana je dosta bitna. Ljudima koji treniraju teško je objasniti da moraju promijeniti ishranu. Dosta njih govori da ne jedu što je također problem. Ja sam osobno slaba na slatko, sebe počastim nečim slatkim jer stvarno volim palačinke, čokolade. Pred trku mi se smiju, kada se trebaju napuniti glikogenski depoi i kada se treba akumulirati potrebna energija ja obavezno pojedem pizzu. Pred samu utrku ipak samo nešto lagano.

Studentica si 4-te godine DIF-a, trenerica fitnessa, kako uklapaš sve svoje obaveze, kako stižeš sve?

Nekako mi je najbitnije početkom tjedna sebi napraviti svoj raspored kako za fakultet, tako i za treninge. Kada je recimo stiska s ispitima, neke druge stvari moram reducirati, uvijek se mora nešto izostaviti da bi se drugo inteziviralo ovisno o potrebi. Sve se može stići ako se dobro isplanira. Moram istaći da je bitna ljubav prema svemu tome, jer inače bi bilo praktički nemoguće sve stići.

Dilema, teretana ili večernji izlazak?

Pa ovisi, kako kad, ali većinom prevlada teretana.

Kako izgleda tvoj plan za budućnost, ima li novih utrka i izazova u kalendaru?

Ovu godinu sam završila ljubljanskim maratonom i u 2018 više nema ništa. Za iduću godinu planirala sam se u Istri okušati na utrci od 100km a nakon toga akobogda u junu idemo na SP u trail trčanju za koje sam se kvalificirala. Unutar toga obavezno još par polumaratona, vjerojatno u Splitu i Mostaru.

Trenerica si fitnessa, vodiš privatne i grupne treninge. Što traže tvoji klijenti od tebe?

Većinom imam posla s rekreativcima koji muku muče s viškom kilograma ili zdravstvenim problemima kao što su bol u leđima ili nogama. Sve to rješavamo pokretom i čim malo ojačaju, čim napreduju ti problemi polako nestaju. Sve je do volje. Većinom traže da im budeš inspiracija što je jako bitan faktor za ono po što su došli. Ljudi koji se nikada nisu bavili sportom, njima je jako teško usaditi obavezu treninga. Stvarno im treba motiv da se za početak trening odradi do kraja a onda postigne kontinuitet istih. Često to nije lako, ali je veliko zadovoljstvo kad se uspije.

Spominješ motivaciju, otkuda ti pronalazi motivaciju za sve?

Mogu slobodno reći da je to ljubav prema svemu ovome. Toliko sam se pronašla u sportu, cijeli život sam u pokretu. U Jablanici je uvijek bilo sporta, nekih dešavanja, plesova...šta god da se pojavilo ja sam to morala probati i uvijek sam bila zainteresirana za sport koji mi je već odavno postao način života a kad je tako nije problem naći ni motivaciju.

Gdje više voliš biti, na stazi ili u teretani?

Prirodnije se osjećam na stazi, tamo mi je odmor za dušu i um, ali s druge strane teretana i fitness me ispunjavaju na drugi način. I kako volim jedan vid treninga, tako ništa manje nisam ni ovaj drugi. Svjesna sam da kada bih se odrekla jednoga da bi u ovom drugom bila dosta bolja, ali ne želim to, uživam ovako zasada.

Slobodno vrijeme, ima li ga uopće?

Pa iskreno nema ga previše. Uvijek gledam da nešto pripremim za fakultet. Ako je dan odmora od treninga odem negdje u prirodu, van grada, pa mogu reći da je to aktivni odmor. Vikednom posjetim svoje u Jablanici i to je to. Obaveze brzo zovu natrag.

Jedna si od organizatorica škole trčanja u Mostaru?

Da, to datira od prošle godine. Školu smo nazvali „Sanus Motus“. Od početka smo bili malo skeptični i pitali se hoće li to zaživiti ili ne ali smo sada vrlo zadovoljni odazivom. Polaznici su nedavno otrčali svoj prvi polumaraton u Metkoviću i mi kao treneri prezadovoljni smo s njima jer kada su tek došli bili su to ljudi kojima je bilo potrebno da se bave nekom tjelesnom aktivnošću. To su ljudi koji su u samo nekoliko mjeseci napredovali do razine polumaratona i kako su oni preponosni na same sebe toliko smo i mi kao njihovi treneri još ponosniji na njih.

Čovjek se zapita da li je Jasmini dovoljan jedan dan da u njega stanu sve obaveze koje ima. Djevojka koja obožava pomjerati svoje granice svoj prvi maraton istrčala je za 4h, a već drugi za 3 i pol. U jednu stvar nema sumnje, a to je da će se za ovu mladu, lijepu i ambicioznu Jablaničanku u skoroj budućnosti još itekako čuti.