Da li visok IQ garantuje uspjeh?

Odnosno, ako se u sobi ne nalazi certificirani geniji poput Einsteina, Da Vincija, Platona ili Ivana Draga (poznat kao protivnik Rocky Balboi), svi koji imaju IQ iznad 160. Ali, čak i ti nadareni geniji sa visokim IQ-em nemaju zagarantovan uspjeh. Kao baterije s proizvodima, i to se dobiva posebno.

Pametni od početka – što je bitno

Pošto učenje vjerovatno ne povećava naš IQ, biti rođen s genima genija je kao dobitak na lutriji. Iako je moguće poboljšati kognitivne sposobnosti učenjem novih vještina i igranjem igara koje rješavaju probleme, te promjene malo vjerovatno povećavaju ukupni IQ (izvinite ljubitelji sudokua). To govori da je IQ poput fizičkog zdravlja: možemo vježbati mozak i mišiće da im pomognemo da rastu, ali promjene nisu trajne, kad prestanemo vježbati, mozak i mišići se počinju vraćati na svoju originalnu formu.

Ako pretpostavimo da svi idemo ka nekoj verziji „uspjeha“, visok IQ je odličan za dobar početak. Ali to ne znači da moramo odustati jer su nam brojevi nešto niže na skali. Trkač koji je najbrži na startu ne pobjeđuje uvijek utrku, pa tako ni najviši IQ ne garantuje uspjeh. To je zbog toga što postoje neke stvari koje IQ test ne može mjeriti. Za početak, IQ test ne sadrži provjeru znanja sa ulice, što znači da vam ta teška diploma ne pomaže puno. Testiranje načina rasuđivanja gleda na koje sve načine učimo: neki ljudi mogu čitati i tako zadržati informacije, dok drugima treba više vremena da manualno nauče. Jedna metoda nije nužno „pametnija“ od drugih; one su samo različite.

IQ također gleda i ono što istraživač Howard Gardner naziva „višestrukom inteligencijom“, ili ljudska sposobnost da posjeduje niz osobina i sposobnosti – ne mogu se sve mjeriti putem testiranja. Slično tome, IQ test ne mjeri osobine kakve su kreativnost, mašta i inovacija, a sve one mogu pridonijeti uspjehu osobe(ili nedostatku uspjeha).

Šta IQ može uraditi za vas – a šta ne može?

Unatoč nedostacima IQ testiranja, inteligencija se pokazala kao nešto što igra veliku ulogu u određivanju dostignuća, poslovnog uspjeha, pa čak i stope smrtnosti – ponajviše zbog toga što je IQ snažno povezan s prihodima. Visok IQ također povećava vjerovatnoću postajanja kvalitetnog izvođača raznih sposobnosti, od nauke do muzike. To je zbog toga što genij može obraditi, pohraniti i opozvati se na apsurdnu količinu vrlo složenih informacija –to se zove kapacitet radne memorije.

Ali ako je jedini kriterij za uspjeh biti visoko inteligentan, svako sa takvim IQ-em bi bili uspješni – što očito nije slučaj. Čak i genij može potrošiti svoj jackpot u vidu inteligencije. Kad pametni ljudi naiđu na problem kojeg treba riješiti, oni su skloni odricanju činjenica da bi došli do mentalnih prečaca. Problem je što ti prečaci mogu dovesti do ludih grešaka i do pogrešnih odgovora. Ispada da su mame bile u pravu: nekad možemo biti previše pametni za svoje dobro.

Pa, ako veliki intelekt ne garantuje uspjeh, koji faktori odvajaju prosječnu osobu od visoko inteligentne osobe? Pravo pitanje koje se postavlja: možemo li se natjecati s genijem tako što ćemo proći od dobrog do odličnog?

Mit o geniju – odgovor/debata

Genij je stvaran, ali također može stvoriti zabludu. Kao prvo, stavljanje previše udjela „genijima“ podrazumijeva da je cijela prosječna populacija bespomoćna. Kad se gledaju nominalne vrijednosti, ideja urođene inteligencije sudjeluje u mitu genija. Ova legenda nama tek smrtnicima govori da to imamo ili ne – šta god „to“ bilo. Ali kad se zastor povuče, vidimo da genij nije ništa drugo do utješna usporedba. Pokaže se korisnom kad trebamo objasniti zašto neki ljudi gotovo imaju sve, ali to ne opisuje tačno cijeli opseg i obim ljudske inteligencije.

Zapravo, uspjeh se zasniva na puno više stvari mimo genija. Upornost, praksa, društveno-emocionalne vještine, način na koji smo odgojeni, i sreća u kombinaciji određuju šta ćemo postići. To objašnjava zašto rane intervencije u razvoju djeteta često poboljšaju njegove šanse za uspjeh – naš potencijal nije fiksiran dok se rodimo, nego je vrlo fluidan i ovisi o mnogim unutarnjim i vanjskim faktorima.

Jedan od tih faktora – borbenost – dokazano ima veliku ulogu kad je u pitanju uspjeh. Borbenost se najbolje definiše kao upornost i strast za ostvarenje dugoročnog cilja. To je čvrsto fokusiranje koje dozvoljava da ustrajemo i iza tačke gdje bi mnogi odustali. Jedno istraživanje navodi da kadeti West Pointa i takmičari u sricanju povezuju faktor borbenosti sa dugoročnim uspjehom. Vojnici i takmičari sricanja koji su bili najuspješniji bili su i najodlučniji, sa većom voljom i samokontrolom nego oni s manjim rezultatima. Istraživači otkrivaju da pametnija djeca nisu se dovoljno trudila ili željela to toliko kao borbena odlučna djeca. Borbenost i IQ su slabo povezani međusobno, pa osoba ne treba biti genij da bude odlučan u obavljanju zadataka. Moglo bi se reći da je bolje biti prosječan i vrijedan, nego biti lijeni genije.

Pamet vs uspjeh - zaključak

Kad je riječ o određivanju uspjeha, IQ nije obećanje, više je pojačivač izvedbe.