Postoji ogromna razlika između ova dva mozga, da li možete primijetiti koja je to razlika? Slika skanera je od dvoje djece istog uzrasta, ali jedan od njih je skaner djeteta koji je emotivno zlostavljan dok je drugo dijete sretan i živi u sretnoj porodici.
Kako zlostavljanje utječe na razvoj dječijeg mozga
Slika na lijevoj strani ima mnogo manji broj struktura u mozgu i puno je veći upoređeno sa desnim skanerom, to je mozak zdravog djeteta sa prosječnom veličinom glave. Skaner na desnoj strani je značajno manji mozak i ima zamućenije strukture, to je mozak djeteta koji je trpio razne emocionalne traume i zlostavljanja.
Prema izjavama stručnjaka, dijete čiji je skaner na desnoj strani pati od teške senzorne deprivacije zlostavljanja.
Doktor koji je objavio ove slike tvrdi da je to učinio kako bi pokazao kako zlostavljanje u djetinjstvu utječe na kognitivni razvoj kasnije u životu. „Ove slike ilustriraju negativni impakt zlostavljanja na mozak“.
U CT snimku na lijevoj strani možemo primijetiti da se radi o mozgu zdravog trogodišnjeg djeteta. Dok se na lijevoj strani da primijetiti da je dijete zlostavljeno.
Mozak ovog djeteta je puno manji od uobičajenog i ima uvučene ventrikule i kortikalnu atrofija.
Ovo bi moglo značiti da će tokom godina dijete kasniti u razvoji i imati probleme s pamćenjem. Kortikalna atrofija je nešto što e češće vidi kod starijih osoba koje pate od Alzheimerove bolesti.
Poznato je da zlostavljanje djece može oštetiti dječji mozak, dovesti do životnih komplikacija i nekada urokavati čak i smrt.
Utjecaj dječjeg zlostavljanja je često zanemaren, ali posljedice istog i dalje utječu na dječje zdravlje.
Djeci i odraslima koji su trpili zlostavljanje nisu skloni stvaranju zdravih veza. Tokom godina mogu imati probleme sa povezivanjem, kada se oslanjaju previše na samo jednu osobu ili postanu zavisni o jednoj osobi, također postoji mogućnost da kasnije u životu budu društveno izolirani.
Razna su istraživanja pokazala da djeca koja su zlostavljena u ranoj dobi života imaju mnoge probleme s pamćenjem i osjećajima.
Kod djece sa posttraumatičnim stresom i visokim postotkom hormona stresa, kortizola, postoji veća mogućnost smanjenja veličine hipokampusa, dio koji je odgovoran za pamćenje i osjećaje.
Iako je potreban određen nivo stresa u svakodnevnom životu kako bi stimulisali mozak, previsok nivo stresa može da bude opasan. Kada spominjemo stres, ne pričamo o stresu koji se podrazumijeva kada radimo domaću zadaću ili kada se posvađamo s roditeljima. Riječ je o traumatičnom stresu. Ova djeca osjećaju da su zaglavili na sred ceste, a da kamion ide prema njima.
Druga istraživanja su dokazala povezanost stresa tokom djetinjstva sa visokim krvnim pritiskom i gojaznosti.
Zdrav razvoj neuronskog sistema, koji omogućava optimalno i emocionalno funkcioniranje, ovisi o pažnji i njegovanja u djetinjstvu, kao i mogućnosti formiranja i održavanja odnosa sa drugom djecom i odraslima tokom djetinjstva.