Zašto sam odlučila da istrčim 50 maratona sa rakom u četvrtom stadiju

Body.ba vam donosi motivacijsku u priču o ženi koja se cijeli život bavila sportom, nakon čega je nažalost oboljela od raka i mislila je kako nikada neće ostvariti svoj cilj. Međutim nije dopustila crnim mislima niti ovoj malignoj bolesti da je pobijedi. Uzela je život u svoje ruke i nije dopustila da bolest koja svakodnevno uništi hiljade života uništi i njen.

Rodila sam se i odrasla na jugozapadu Louisiane. Vježbanje nikada nije bilo popularno u mom gradu. Od kada me sjećanje služi imala sam potrebu za pokretom, uvijek je to bio moj prioritet. U srednjoj školi sam učila aerobik, a kada sam počela da studiram Pravni fakultet počela sam da treniram jogu.

Kada sam završila studij preselila sam se u New York gdje sam počela raditi duge honorare sedam dana u sedmici. Neovisno od toga, uvijek sam pronalazila vremena za trčanje, plivanje ili vožnju bicikla.

To je bilo sve u dvadesetim godina mog života, sada sam u četrdesetim. Mnogi su mi govorili da prolazim kroz krizu srednjih godina, međutim ja sam se pitala šta to činim sa životom. Bila sam mama petero divne djece, imala sam dobru karijeru i krasnog muža i pitanje je bilo ko sam zapravo ja. Šta sam to ja radila da se razlikovalo od ostalih? Shvatila sam da je moja želja da budem vani, u prirodi uvijek dominirala u mom životu.

Poslije ovog razmišljanja odlučila sam da želim da se bavim trčanjem. Moja prva utrka je bio triatlon 2006. godine, što je promijenilo moj život za 180 stepeni. Uzimajući u obzir da sam se tokom cijelog svog života bavila sportom, nisam ni pomišljala o tome da polako počnem. Kada sam završila triatlon, prijavila sam se za trku 10 kilometara, a sljedeći dan sam odradila pola maratona. Prije nego što sam došla sebi shvatila sam da sam, pored mnogih maratona, otrčala i svoj prvi Ironman iste godine. Nakon toga sam putovala u Costa Ricu da odradim ultramaraton od 250 kilometara.

U zadnjoj deceniji, sam odradila 70 maratona, 20 ultramaratona i 10 Ironman-ova. Konstantno sam forsirala svoje tijelo i pitala se koliko mogu da istrčim, koliko dugo mogu da ne spavam, da li mogu da istrčim svoje rute bez navigacije... to su bila česta pitanja koja sam sebi postavljala sebi i saznala sam da ne postoji ništa što vaše tijelo ne može da učini.

Kako je vrijeme odmicalo, sebi sam postavljala nove ciljeve. Prije nekoliko godina sam odlučila da vodim evidenciju u kojim sam saveznim državama u SAD-u odradila maraton. Primijetila sam da sam u 25 država već istrčala maraton, tako da sam sebi postavila cilj da istrčim maraton i u ostalih 25 država.

Bila sam na samo nekoliko maratona udaljena od svog cilja, kada sam u januaru 2018. godine počela da osjećam bolove u krstima. Ne samo to, moje noge su počele da otkazivaju. Otišla sam doktoru i rekli su mi da je mogućnost da sam se povrijedila tokom treniranja, ali da su potrebne dalje pretrage kako bi bili sigurni da nije ništa ozbiljno. Kada su rezultati stigli doktor mi je rekao da mi je krsna kost uništena, i zbog toga mi noge nisu reagovale na naređenja, imala sam tumur u lijevom plućnom krilu i u krstačnoj kosti, također sam imala tumor u grudnom košu, šest malih tumora u mozgu, u nadbubrežnoj žlijezdi, kao i tumor limfnih čvorova i karlice. Mjesec poslije toga su mi diagnosticirali IV stepen raka pluća i moj život se promijenio.

Ono što me najviše uplašilo je bila mogućnost da se više neću moći da bavim sportom. Tokom mjeseca kada sam čekala rezultate bol u leđima je postala toliko jaka da nisam mogla da ustanem iz kreveta. Nisam mogla ništa drugo da radim pored joge i meditacije. Nisam pušila niti konzumirala alkohol, bila sam fizički aktivna, zašto se ovo meni dešavalo? Počela sam da razmišljam o tome kako je velika mogućnost da izgubim nogu, izgubim mogućnost hoda i da izgubim život, ali nisam bila spremna da odustanem.

U februaru sam počela sa hemoterapijama koje su direkto ubijale maligne ćelije u mom tijelu. Nakon nekoliko sedmica sam povratila snagu i osjetila sam da tretman djeluje. Iako su nalazi bili isti, osjećala sam se snažno i bila sam u mogućnosti da hodam ponovo, možda čak i da trčim.

Kada sam skupila dovoljno snage, pitala sam doktore šta mi je potrebno da istrčim 50 maratona u svih 50 država. Upozorili su me na to da je mojim kostim potrebna godina dana da se oporave i da se mogu kretati samo onoliko koliko mi bol dopusti. Iz nekog razloga to me nije uplašilo, uzela sam svoje štake i počela sam da hodam svaki dan, uspjela sam da pješaćim 42 kilometra na dan. U martu ove godine sam odradila „Camino de Santiago“ u Španiji sa sinom. Na povratku kući odradila sam svoj prvi maraton za koji mi je bilo potrebno 8 sati, ali sam uspjela. Moji nalazi su upućivali na to da rak ne raste i ja sam se osjećala snažnije nego ikada. U julu sam trčala Ironman u Koreji. Dokazala sam sama sebi da je moje tijelo još uvijek sposobno da to uradi. U oktobru sam uspjela da završim svoj cilj i istrčala sam po jedan maratom u svakoj državi u SAD-u.

Što se tiče raka, nikada neće popustiti. Lijekove koje pijem djeluju, ali je ova bolest pametna. Vremenom će naći naćin da izbjegnu terapiju. Prihvatila sam stvarnost i suočila sam se sa strahovima. Kada mi dođu crne misli samo se sjetim da nikome nije zagarantovano sutra, neovisno o tome da li se bore sa rakom ili ne.

Nadam se da će ljudi koji ovo pročitaju biti motivisani i da će shvatiti da nema boljeg lijeka od pokreta. Život je vrijedan življenja punim plućima, bez obzira da li imate još samo nekoliko mjeseci života ili imate još dug život pred sobom.