Najpoznatija verzija čučnja, izvodi se tako što vježbač šipku jednostavno fiksira iza glave na svoj trapez, pridržavajući je rukama sa strana. Zbog čvrstine i širine trapeza, jednostavno je lakše izvoditi ovaj tip vježbe, pa iziskuje manje razmišljanja o ravnoteži i pruža mogućnost stavljanja punog fokusa na rad nogu i efikasnost vježbe.
Baš zbog toga je zadnji čučanj mnogo češće izvođen. I jedna i druga verzija čučnja aktivira iste mišiće, sve do donje pozicije u čije spuštanje prednji čučanj ulazi jače aktivirajući pomenute unutrašnje dijelove kvadricepsa. Zadnja loža i gluteus bivaju jače aktivirani u tom položaju kada se teg nalazi iza, i to je jedan od faktora koji ide u prilog zadnjem čučnju.
Koju verziju čučnja izvoditi, pitanje je na koje će svako pronaći svoj odgovor, međutim treba napomenuti da su oni sa najrazvijenijim nogama ikada, obavezno radili i jednu i drugu verziju vježbe.
