Zašto se nekada budimo minut prije alarma?

Šta je pravi razlog događanja ove pojave i da li se s naučne strane ona uopšte može objasniti?

Naučnici ovu pojavu pripisuju aktivnostima hormona stresa, a još 1999. godine naučna istraživanja su dokazala da se nivo hormona adrenokortikotropina (ACTH) značajno podiže kada osoba koja spava očekuje da će ubrzo biti probuđena.

Dokazano je to eksperimentom u kojem je učestvovalo 15 volontera, koji su otišli na spavanje u ponoć i kojima je rečeno da će biti probuđeni u 6 ujutro prvo jutro i u devet naredna dva jutra. Prvo jutro, kada su trebali biti probuđeni u 6, svi su imali hormon ACTH povišen. U naredna dva jutra, dodatno ubrizgavanje ovog hormona u krv nije otkriveno.

Samim tim je otpala i teorija da se ovakva vrsta samostalnog buđenja tačno na vrijeme ne dešava zbog toga što osobe naviknu na buđenje u to vrijeme, jer niko od pomenutih 15 volontera nije imao naviku da ustaje u 6 ujutro, već su se budili u periodu od 7 do 9.

"Ljudi, insekti, biljke, bakterije, svi imaju svoje unutrašnje satove", objašnjava Luciano DiTacchio, profesor sa Medicinskog centra u Kansasu. "Ovi cirkadijalni ritmovi sinhronizovani su sa sunčevim svjetlom i tamom okruženja, te nam pomažu da se probudimo svako jutro i da budemo pospani i pripremimo se za odlazak na spavanje navečer. Ipak, kako svi ljudi nisu isti, tako se razlikuju i njihovi unutrašnji satovi".

U kasnijim istraživanjima gen označen kao KDM5A, izdvojen je i kasnije prozvan genom "satni alarm", zbog svoje odgovornosti za uključenje "jutarnjeg" prekidača u organizmu. Kada se približava vrijeme buđenja, ovaj hormon aktivira jutarnji način funkcionisanja organizma, te šalje signal za ubrizganje ostalih hormona stresa koji opet predstavljaju, prema riječima doktora DiTacchija "glavni pejsmejker specijalnog moždanog sata".